Jedan od najvećih razloga zašto sam pokrenula izazov s hladnim tušem i sloganom #PomicemSvojeGranice reći ću vam napokon, danas. Mislila sam da je dovoljno da širimo korisne informacije, motiviramo, uključimo i pokrenemo ljude, damo prostor stručnjacima, doktorima, psiholozima i podijelimo iskustva, naglašavamo prvenstveno benefite za mentalno zdravlje, pa onda i fizičko, ali negdje na pola puta, osjetila sam da nije fer da to radim "u rukavicama".
I zato otvaram svoju "Pandorinu" kutiju i spremna sam podijeliti priču o jednoj fazi života o kojoj nisam gotovo s nikim pričala. Voljela bi da ovo ne bude priča o meni provučena kroz “žutilo”, već da i drugi znaju da nisu sami u tome i da se to ne događa samo njima.
Voljela bi da sam tad znala više o svemu tome… Imala sam osjećaj da je to nešto “samo moje” i da se o tome ne priča. I eto, čekala sam dobrih 15 godina da otvorim tu temu. Tad nisam znala što je to, nije bilo puno izvora informacija, bila sam pre mlada da shvatim zapravo točno o čemu se radilo, ali sam znala da me nešto stišće i pritišće i da mi tijelo daje znakove. Vrišti iznutra i moli me da samu sebe doživim i nešto poduzmem. I jesam, propisan mi je antidepresiv, koji mi je dijelom pomogao, ali mi je i jako teško pao na organizam.
Jedva sam čekala da se "skinem" s njega nakon godinu dana - ja koja mrzim tablete i koja sam mrzila svako jutro kad sam ga morala uzeti. Tad sam bila najmršavija ikad. Ako pogledate slike i videa iz 2016-e - pojelo me. Premlada sam bila i pre nespremna za vukove koji su me čekali s druge strane. Bilo je tu stvari vezano uz showbusiness, suočavanje s hrpom komentara, naslova koji su rezali kao nož, "ganjale" su se tiraže i nije bilo milosti u to vrijeme. Čak i da sam bila odrasla, formirana osoba, a ne klinka na početku života, pitanje je kako bi se nosila s tim… Bilo je tu i privatnih stvari, svega pomalo. Nakupilo se. Krenuli su napadaji panike, anksioznost, strah od gužvi, nije samo da su mi zatvoreni prostori bili prijetnja, to je prešlo i na vanjske prostore, “uhvatilo” bi me i nasred ceste dok sam šetala psa. Imala sam osjećaj da nemam zraka i nisam mogla disati…
Doslovno sam mislila da ću se ugušiti. Ali nevjerojatno je da me ama baš nikad nije “uhvatilo” na nastupu, gdje je znala biti gomila ljudi i zatvoreni prostori. To mi je bio znak da je to ono u čemu stvarno uživam i da je to moj “safe place”.
U početku sam znala biti toliko usporena od tih lijekova da nisam bila najsposobnija za normalnu komunikaciju i socijalizaciju s ljudima u određenim periodima. Imala sam baš teških trenutaka…
KOME VJEROVATI?
Tad je negdje i isplivala moja ljubav prema psihologiji, iako sam od osnovne škole stalno obilazila knjižare i dućane s knjigama i kupovala knjige o motivaciji, razvoju, self help knjigama.. To je neki naš unutarnji instinkt koji nas ponekad vodi, a da nismo ni svjesni. Tad sam našla i psihologicu koja me pratila kroz rekla bih, moje odrastanje i sazrijevanje i hvala joj na strpljenju jer je za mene bila dostupna kad god. Psiholozi su tu da budu neutralni i da vide našu osobnost i senzibilitet i tako nas usmjeravaju, jer često ljudi iz naše okoline kroz svoje vrijednosti, stavove i svoja iskustva nam nameću ono što bi oni oni napravili i vjerovali da je tako ispravno i za nas. E pa nije. I zato sam uvijek radije birala da o temama koje su meni važne da pričam s njima. Za mene je to mentalna higijena. I drago mi je da u današnje vrijeme je to postala najnormalnija stvar. Za mene je to i važnije od fizičkih aktivnosti, jer ako ti um nije dobro, neće ti biti ni tijelo. A idealna kombinacija je: oboje.
ANKSIOZNOST I NAPADAJI PANIKE
Anksioznost i napadaji panike su meni nešto nažalost, jako poznato. S vremenom sam naučila kako to snagom svog uma pretvoriti u nešto pozitivno, kreativno i vidjeti kao priliku za promjene i napredak… Sve više odvajam vrijeme za sebe i trudim se ne scrollati po mobitelu do zadnjeg momenta pred spavanje, a sve što je toksično režem van iz života. Ja sam “manijak” koji voli da mu je dan do zadnje sekunde ispunjen, još sam k tome užasno detaljna i “overthinker” i sama si postavljam visoke ciljeve, ali kad shvatiš da uspjeh nije biti samo uspješan u poslu, već imati balans svakog segmenta života, e to je uspjeh. Da li mi se i danas dogodi da mi srce lupa 120 u minuti iz “čistog mira”? Da, ali to vidim kao crvenu boju na semaforu i istog momenta znam da moram usporiti. Jasnije sad čitam “sve znakove” na putu.
ZAŠTO OVAJ IZAZOV?
Zato što ću uvijek biti ambasador stvari koje nam olakšavaju bilo kakve situacije koje nam se događaju i s kojima se teže nosimo. HLADAN TUŠ je jedna od stvari koje dobro utječu na psiho-fizičko stanje. Otkad sam ga počela primjenjivati, kao da mi misli i tijelo idu u neku drugu, bolju dimenziju. I zato sam ga odlučila pokrenuti, jer ne košta ništa, svi ga imamo kod kuće i donosi toliko benefita, na svim razinama. OVDJE MOŽETE PROČITATI VIŠE O IZAZOVU “PomicemSvojeGranice
I zato, 1. Slušaj svoje tijelo što ti govori 2. Probaj saznati što je uzrok i probaj ga ukloniti 3. Daj si prostora i vremena za sve svoje faze života, ponekad su teški periodi velike lekcije za nas same 3. Potraži pomoć - kao što tražiš kad ti je bilo što drugo sa zdravljem 4. Sve je prolazno i sve će proći, iskoristi to kao priliku za vlastiti napredak i razvoj.
P.s. “Al ispod maske i osmjeha, duša je to što čini čovjeka” - kaže tekst jedne od mojih prvih pjesama. I zato budite nježni i prema sebi i prema drugima, birajte riječi i pazite na djela, jer ponekad najnasmijanija lica, sa sobom, ispod površine nose teške periode i trenutke. I osluškujte svoje tijelo, ponekad je pametnije i glasnije od našeg uma.
*Tekst nije dozvoljen u cjelosti prenositi, već samo djelomično i to isključivo uz poveznicu na ovaj blog.
Hvala unaprijed svim medijima koji će kroz ovu temu pokazati ljudskost i empatiju prema ljudima koji danas prolaze teške trenutke i moju priču prenijeti na jedak takav način. <3
